Otkriće bicikla nije vezano za jedno određeno vrijeme odnosno ime konkretnog izumitelja. Kroz povijest je bilo više primjera vozila pokretanog ljudskom snagom, ali su često ona bila bitno drugačija od današnjeg koncepta bicikla. Osoba koja se spominje kao prvi vozač bicikla je njemački barun Karl von Drais, koji je 1817 godine svojevrsni izradio bicikl na guranje nazvan draisine, a koji još postoji u muzeju Paleis het Loo u Apeldoornu, Nizozemska.

Između 1850 i 1860 godine je Francuz Ernest Michaux sa svojim učenikom Pierre Lallementom razvijao bicikl s pedalama na prednjem velikom kotaču. Taj je bicikl Michaux kasnije i patentirao. Ovakvi su bicikli bili teško upravljivi i opasni, jer su padovi bili česti. Problemi s upravljanjem su donekle smanjeni uvođenjem upravljača i pomicanja sjedala u bolji položaj, međutim pravi napredak je bio uvođenje lančanog pogona kojeg su osmislili J. K. Starley, J. H. Lawson, and Shergold. Starleyev model bicikla iz 1885 godine se najčešće smatra prvim modernim biciklom. Daljnje poboljšanje bilo je uvođenje pnemuatskih guma, 1888 godine, koje je uveo Škot John Boyd Dunlop.

Iako nitko sa sigurnošću ne može reći tko je i gdje izumio takav način kretanja kroz snijeg, neke činjenice o povijesti skijanja su ipak nepobitne...Počeci skijanja sežu daleko u prošlost. Kako bi se adaptirali i preživjeli na mjestima gdje je vječni snijeg i led, stari Kinezi su morali primjenjivati razne metode kako bi bili dovoljno pokretljivi. Budući su stanovnici tih dijelova zemlje bili nomadi i lovci brzina i pokretljivost su im bili od posebnog značaja. Poznato je da su od kore drveta izrađivali cipele koje bi obložili životinjskom kožom kako bi istovremeno dobili tvrdoću i toplinu. Za posebno neprohodne dijelove izrađivali su ravne drvene plohe na kojima bi mogli stajati bez straha od propadanja u snijeg. Takve metode se nisu upotrebljavale samo u Kini, nego i u drugim dijelovima svijeta tako da se misli da je skijanje rođeno na više mjesta u približno jednako vrijeme. O tim mjestima rođenja skijanja postoji mnogo teorija. Od one Nijemca Luthera da se skijanje pojavilo u planinama Mongolije pa da se kasnije tokom ledenog doba proširilo u Sjevernu Ameriku (preko Beringovog prolaza), te kasnije, preko zapadne Azije u sjevernu i srednju Europu. Pa do teorija koje kažu da je Skandinavija kolijevka skijanja. Tome u prilog ide jedno od najvećih otkrića na tome području, u spilji "Rodoy" na sjeveru Norveške pronađena je urezana slika u stijeni koja prikazuje lovca na skijama, pretpostavlja se da je nalaz stariji od 7000 g. A trenutno se nalazi u skijaškom muzeju u Oslu ("Holmenkollen Ski Museet"). Prema staroj Norveškoj legendi, korijeni skijanja sežu još dalje u prošlost. Oko 8000 g. prije Krista dogodila se invazija na zemlje Skandinavije od strane ljudi koji su se pojavili na "skijama". Saga kaže da su ljudi došli sa sjevera a prema njima riječ "SKI" dolazi od Norveške riječi "Skid" što bi značilo "Obložen sa kožom". Taj naziv je upotrebljen iz razloga što im je desna skija bila kraća od lijeve i bila je presvučena životinjskom kožom te je radi većeg otpora bila pogodna za odgurivanje, dok je lijeva skija bila duža, bez kožne obloge i služila je isključivo za klizanje po snijegu. Kasnije, u srednjem vijeku, se sve više upoznavala vrijednost takvog kretanja kroz snijeg, tako da se primjena skijanja proširila sa lovaca i nomada na ratnike, kurire, svećenike itd. Samim time su se i skijaške tehnike sve više razvijale i postajale sve raznolikije. Od pradavnih tehnika odgurivanja i klizanja sa dvije različite skije, pa sve do današnjih dana i najmodernijih tehnika koje se koriste u neke sasvim druge svrhe.

Najstarije društvo športskog jedrenja je Water Club of Cork koje se nalazilo u gradu Corku na jugoistoku Irske. Klub je osnovan 1720. godine te djeluje i danas. Najstariji zapis o regati potječe iz godine 1749. kada je održana regata između Greenwicha i Norena na rijeci Temzi. Kao početak organiziranih jedriličarskih regata uzima se godine 1775. kad je osnovan Thames Club Cumberlan Fleet. Povijesni dan za svijetsko jedriličarstvo je 1.lipanj 1815. godine kad se grupa engleske gospode našla u Thatched House Taveru u St. James˙s Street u Londonu s ciljem okupljanja ljubitelja jedrenja. Pod predsjedanjem lorda Granthama, 42 jedriličara su osnovali Yacht Club (što je prvi put da su te dvije riječi spojene zajedno). Iako je osnovan u Londonu, klub je premješten u luku grada Cowesa na otoku Wight. 1817. godine engleski princ ih je počastio svojim članstvom, a 1820. godine kad je postao kralj George IV., klub je preimenovan u Royal Yacht Club s pravom vijanja ratne zastave. Tako je Engleska preuzela primat u jedriličarstvu u Europi od Nizozemske gdje su nastale prve jedrilice za šport i razonodu. U SAD je službeni početak rada jedriličarskih klubova bio 30. srpnja 1844. godine kada je 9 jedriličara na čelu s John Cox Stevensom osnovalo New York Yacht Club (NYYC). Prvu službenu regatu u Americi NYYC je organizirao u srpnju 1845. godine na ruti kroz New York. Za ovu regatu NYYC je odredio pravila hendikepa.