Valentina Valjak rođena je u Zagrebu 1988. godine, gdje je završila osnovnu školu i potom XV. gimnaziju, dobro znani MIOC. Studij na Geografskom odsjeku započela je 2007., na kojem je s prosjekom 5,0 diplomirala u rujnu 2012. Bila je to kruna njezinih uspjeha u studentskim danima,  nagrađenih stipendijama Grada Zagreba i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, dvjema Dekanovim nagradama za najbolju studenticu te Rektorovom nagradom za znanstveno-istraživački rad „Ekološka poljoprivreda – problemi i mogućnosti razvoja“ (s Anitom Ciganović). Valentinina želja za znanjem već je i tada prelazila granice domovine pa je aktivno sudjelovala na ljetnim školama mreže CEEPUS te vodila radionicu posvećenu održivoj poljoprivredi na međunarodnom studentskom kongresu na Lastovu. Bila je i vrlo aktivna u Klubu studenata geografije, posebno u Uredništvu časopisa 16. meridijan.

Valentinu sam počeo bolje upoznavati kao mentor njezinog diplomskog rada Nodalno-funkcionalna organizacija Hrvatskog zagorja i Varaždinske Podravine u funkciji regionalnog razvoja. Istraživanju je pristupala ozbiljno i sustavno, predlažući nove pristupe rješavanju izazovnih problema i potom uporno i dosljedno slijedeći zacrtani put, ne odustajući čak i kad bih rekao da još jedna kompleksna analiza doista nije potrebna za dovršetak diplomskog. Obranivši rad koji je svojom zahtjevnošću bio daleko iznad razine diplomskog, po prvi put u životu pomislio sam kako je sustav znanosti nepravedan kad ne nudi priliku svim mladim osobama takvog potencijala da se nakon studija zaposle u znanosti.  No, Valentina je sama uporno išla dalje i upisala Poslijediplomski studij na Geografskom odsjeku PMF-a, nastavila uspješno studirati te je objavila dva znanstvena rada i sudjelovala na više konferencija prije nego nam se i formalno pridružila. Nakon pet godina na radnom mjestu voditelja projekata u Uredu za financiranje i ugovaranje projekata EU pri Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, napokon se ukazala prilika da se Valentina zaposli tamo gdje sam se nadao vidjeti ju toliko godina ranije – na našem Geografskom odsjeku.

Od njenog prvog radnog dana do danas proteklo je zapravo tako malo vremena, niti dvije akademske godine, a istovremeno se teško prisjećam kako je to bilo prije nego je Valentina došla na faks, kao da je oduvijek bila tu. Prvi smo radni sastanak održali kraj Maksimira, parka u kojem je trčeći i trenirajući provodila velik dio svog slobodnog vremena, nedaleko novog stana u koji se upravo bila preselila sa svojim Nikolom. Iako uvijek vrlo samozatajna, primijetio sam da je jako sretna, zbog svega. I ja sam bio sretan jer sam pomislio kako stvari u životu, za uporne, vrijedne, skromne i posvećene razvijanju svojih talenata, kakva je Valentina bila i u geografiji i u sportu, uvijek dođu na svoje mjesto. Na tom sastanku smo se dogovorili gotovo sve za seminare iz Ruralne geografije i Osnova regionalnog i prostornog planiranja koje je preuzimala. I do danas, bio sam potpuno miran znajući da će vrlo požrtvovno, samostalno i odgovorno pristupiti svakom studentu. Oni su to znali i cijenili, iako su neki od njih seminare i vježbe znali ponavljati i više puta. Takva je bila Valentina –  dosljedna i pravedna prema svima. 

Došavši na Marulićev, napokon se mogla više posvetiti doktorskoj disertaciji. Istraživala je kako su promjene administrativno-teritorijalnog ustroja utjecale na razvoj Sjeverozapadne Hrvatske. To je značilo konstantno stjecanje novih znanja jer je disertacijom zahvatila područja istraživanja i teme u kojoj joj kao mentor nisam mogao do kraja pomoći. Doduše, potrajalo bi da odluči podijeliti kako nešto ne uspijeva sama, da dođe do onog svog Ovo me užasno živcira. No, to bi bio znak da idućih nekoliko sati ne mičemo dok ne riješimo problem. Istina je zapravo da smo nerijetko učili jedno od drugog. Bio sam ponosan na nju. Uz nastavu i disertaciju, Valentina je bila uključena u naše projekte i istraživanja. Posljednje istraživanje na kojem smo Valentina, Petra i ja zajedno radili bio je međunarodni projekt Europske mreže za teritorijalnu suradnju (ESPON) u kojem smo s europskim kolegama razmatrali rješenja za depopulaciju ruralnih perifernih područja. Bila je to tema koja je Valentinu jako zanimala, još u studentskim danima objavila je popularno-znanstveni članak naslova Zašto ljubav nije na selu? u kojem je pisala o demogeografskim problemima hrvatskih ruralnih područja. Za Valentinu su iskustva sastanaka međunarodnih timova bila nova, ali to smo znali samo Petra i ja. Ona se hrabro upustila u sve što se od nje očekivalo i stekla simpatije svih prisutnih kolega iz cijele Europe, noseći se s velikim očekivanjima takvog projekta. 

Kažu da osobu najbolje upoznaš na putovanju. Vjerujem da to za geografe stoji još i više. Takvo putovanje bilo je na konferenciju Komisije za održivost ruralnih područja Međunarodne geografske unije, u Sjedinjene Američke Države 2019. godine. Smatrao sam da je jako važno da Valentina prisustvuje toj konferenciji iz više razloga, a jedan od njih je i taj što je naš Odsjek trebao organizirati sličnu konferenciju ove godine. Valentina je imala prilike upoznati ruralne geografe iz cijelog svijeta i osjetiti što znači svjetska konferencija. Ja sam naučio još više o Valentini. Uz sve drugo, u nešto opuštenijoj atmosferi putovanja, upoznao sam osobu koja ima neiscrpnu energiju, znatiželju i hrabrost za upoznavanje novoga i nepoznatoga, koja kao da se nikada ne umara i ništa joj nije teško, koja je toliko pažljiva i brižna prema svima da je ubrzo postala jednom od najomiljenijih članica grupe u kojoj smo putovali ruralnom Minnesotom i Wisconsinom. Posebno se družila s profesorom emeritusom Davidom Lanegranom, doajenom historijske i ruralne geografije Macalester Collegea u Saint Paulu. Rekla je da ju silno podsjeća na profesora Pejnovića, da samo njih dvojica mogu tako povezati u cjelinu sve ono što čini geografiju toliko zanimljivom i nezamjenjivom u shvaćanju svijeta u kojem živimo. Ako ćemo imati čast pozdraviti profesora Lanegrana na konferenciji u Hrvatskoj, to će biti Valentinina zasluga. 

Tijekom putovanja, silno ju se dojmila nepravda učinjena starosjediocima američkih prostranstava, otkrivala se u tome njezina osjetljivost prema slabijima i potrebitima. Nakon iskustva te međunarodne konferencije, oboje smo se radovali što ćemo kolegama moći pružiti gostoprimstvo kakvo smo doživjeli u SAD-u, upoznajući ih s našim ruralnim područjima.

No, naša konferencija je uslijed pandemije COVID-19 odgođena za 2021. godinu. Valentina ju nije dočekala. Kao niti ostvarenje toliko toga što je bilo tu, na korak od nje. U akademskom životu, prvenstveno doktorat znanosti. U privatnom životu, znaju oni koji ju poznaju, velike i najljepše stvari bile su tik do ostvarenja sna. Sna koji je prekinut naglo i nepovratno. Unatoč beskrajnoj tuzi njene obitelji, najbližih prijatelja i svih nas koji smo ju poznavali, tračak utjehe pronalazimo u tome što smo imali čast i sreću raditi i družiti se s njom, biti motivirani njenim vrhunskim rezultatima u svemu što je činila te upijati njenu blagost i smirenost. 

Draga Valentina, tamo visoko gdje si sada, na koordinatama vječnosti, počivaj u miru.         
 
Aleksandar Lukić

Zagreb, 29. studenoga 2020.