Broj posjeta:
31667

Crtice iz (geofizičke) povijesti

Na ovoj stranici možete pročitati o nekim geofizičkim pojavama koje su se dogodile kroz prošlost...

 

Veliki dubrovački potres 1667. godine

Na veliku srijedu prije Uskrsa 6. travnja 1667. godine oko 8 sati i 45 minuta ujutro Dubrovnik i okolicu pogodio je pustošan potres. Potres se osjetio od Genovskog zaljeva, na istočnoj i zapadnoj obali Jadrana (u Veneciji), Albaniji pa sve do Smirne i Carigrada.

 

Umjetnički prikaz Dubrovnika prije potresa iz 1667., rad nepoznatog autora (preuzeto s https://dubrovniklady.files.wordpress.com/2013/07/dubrovnik-prior-to-1667.jpg).

Potres je oštetio dobar dio Grada (koji je tada bio bogat i napredan), Gruža, današnje Rijeke Dubrovačke, Mokošice, Rožata (intenzitet IX EMS98 ljestvice), mjesta Koločep i Lopud (VIII-IX EMS ljestvice). Od teških oštećenja pošteđene su obrambene zidine i tvrđave Grada. U teško oštećenoj Kneževoj palači poginuo je knez S. Getaldić sa svojom obitelji. Odmah nakon potresa nastao je tsunami, o čemu je pisao nizozemski konzul Jakob van Damm koji je na putu za Smirnu potres preživio u Dubrovniku. Mornar u luci mu je navodno pričao „kako je voda iz luke tri puta uzmakla, tako da je brod na dno pao i udario“ (Kišpatić, 1891). Jaki je vjetar raspirio požare u razrušenim kućama. Nakon potresa i požara (koji su se ugasili 8. travnja) Dubrovnik je još i opljačkan. Nažalost ne zna se točno ni koliko je stanovnika bilo u Dubrovniku prije potresa (procjenjuje se da ih je bilo oko 6000), kao što se ne zna ni točan izgled Grada prije potresa.

Potres je uzrokovao mnogo šteta i u okolici Dubrovnika. Osjetio se intenzitetom od VIII stupnjeva EMS ljestvice južno od Dubrovnika, sve do Budve (oko 70 km udaljene od epicentra), a sjeverno do četrdesetak km udaljenog Stona. Ne zna se točan broj poginulih i ranjenih, ali procijenjeno je oko 2200.

O cijelom strašnom događaju postoje brojni dokumenti, koji svi ukazuju na razmjere katastrofe koja je pogodila Dubrovnik i nakon koje se dugo i sporo oporavljao, ali više nikada nije ponovio raniji sjaj. Glavnina pisama i rukopisa opisivala je prizore iz Grada i okolice koji su se ticali prizora jada koji je među stanovništvom nastao nakon potresa, te oštećenja pojedinih zgrada. Potres je pretvorio Grad u hrpu ruševina, a s brda Srđa kotrljalo se kamenje. Izvori i gustijerne su presušili. Podigao se oblak prašine iznad Grada o čemu npr. piše dubrovački vlastelin Jaketa Gjonorić Palmotić u spjevu „Dubrovnik ponovljen“ (pjevanje XIII, 29):

„A u gustom crnom oblaku

čim sve ujedno pade i sruši,

Sunce sakri svoju zraku

i sve od svudi prah zaduši“.

Osnovni uzrok seizmičke aktivnosti na istočnoj obali Jadranskog mora leži u podvlačenju Jadranske mikroploče pod Vanjske Dinaride. Njihov broj i jakost raste idući od sjeverozapada prema jugoistoku, tako da se najveći broj potresa kao i najjači potresi događaju na prostoru od Stona i Dubrovnika do Albanije. Seizmički hazard Dubrovnika, kao i cijele Hrvatske može se naći na Kartama potresnih područja Republike Hrvatske, slobodno dostupnim na internetskoj stranici Geofizičkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu (http://seizkarta.gfz.hr/).

 

Epicentri potresa u široj okolici Dubrovnika, Hrvatski katalog potresa (373 BC – 2015).

Bilo bi izvrsno da se iduće godine, povodom 350. obljetnice dubrovačkog potresa, institucije Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije odluče obilježiti taj značajan događaj, u čemu će im nevelik broj hrvatskih seizmologa svesrdno pomoći.

Pripremili: prof. dr. sc. Davorka Herak, prof. dr. sc. Marijan Herak

Povratak na vrh stranice

 

Potres u Međimurju 1738. godine

Prije 280 godina, u rano proljeće, dogodio se u Međimurju vrlo jak potres. Oskudne informacije o njegovim posljedicama mogu se naći u nekoliko izvornih spisa (dokumenata, rukopisa, članaka), ali se navode različiti datumi. Čak i suvremenici, pavlini i povjesničari Nikola Benger i Josip Bedeković, navode datume koji se razlikuju za mjesec dana!

Nikola Benger (1695-1766) koji je u vrijeme toga potresa živio i radio u samostanu Bl. Djevice Marije u Lepoglavi, piše u svojim djelima Chronotaxis Monasteriorum… i Liber memorabilium parochiae Lepoglavae Eremitaensis da se potres dogodio 30.  ožujka 1738. Josip Bedeković (1688 – 1760), pak, u svom djelu Natale solum…  (tiskanom 1752. ) piše da se potres dogodio 30. travnja 1738. godine. Postoje navodi i o drugim datumima:  npr. Hofrichter (1872) piše da se potres dogodio 20. ožujka, Noršić (1942) navodi 31. ožujka 1738. godine, a u literaturi se pojavljuje i 29. ožujka i 29. travnja.

 

(Nikola Benger, rad nepoznatog autora,
http://www.lepoglava.hr)

Naslovna stranica knjige J. Bedekovića (1752)

 

Međutim, u zbirci dokumenata iz pavlinskih samostana pod upravom Ugarske a unutar Habsburške monarhije, Acta artis paulinorum, stoji da se potres dogodio 30. ožujka 1738. na Cvjetnicu, koja je doista bila na taj dan! Kako nam se čini da je ovaj opis najodređeniji jer se izrijekom navodi da je na dan potresa bila Cvjetnica (Dominica Palmarum) smatramo da je taj datum najvjerojatnije točan. Potres je zatresao Međimurje prije zore, a tijekom dana bilo je još nekoliko naknadnih potresa (Bedeković, 1752).

Poznato je da se potres, osim u cijelom Međimurju, osjetio i u mjestu Ruše (kod Maribora u Sloveniji) te u Páki (Mađarska). Najjači efekti potresa bili su na području od Štrigove do Preloga. Podaci u literaturi ukazuju na značajne štete na sakralnim objektima u mjestima Štrigova, Selnica, Čakovec (stradao je i dvorac), Sveta Jelena (današnji Šenkovec), Sveti Juraj u Trnju, Prelog i Zlatar. Zbog obilja šuma u Međimurju je sve do sredine XVIII. stoljeća tradicijska gradnja bila od drvene građe, osim za istaknute velikaške i crkvene zgrade, te je to vjerojatno glavni razlog što su štete nastale uglavnom na takvim objektima. Na osnovi do sada prikupljenih podataka o štetama i stanju objekata u to vrijeme procjenjujemo da je epicentar potresa bio u blizini današnjeg Šenkovca, a intenzitet potresa u epicentru iznosio je VII °MSK ljestvice, a možda i malo više zbog lokalnih uvjeta tla. To je ujedno i najjači poznati potres u Međimurju.

Nakon obnove crkve sv. Jeronima u Štrigovi, Bedeković je postavio spomen ploču iznad ulaza u  crkvu koja podsjeća na taj događaj. Godina potresa – 1738. – dobije se zbrajanjem rimskih brojeva koje predstavljaju istaknuta slova na ploči!

 

(Snimio M. Herak, 12. veljače 2018.)

 

Literatura

Anonymus. Documenta Artis Paulinorum, A MTA Művészettörténeti Kutató Csoportjának forráskiadványai, Budapest, 1975-1978.

Bedeković, J. (1752): Natale solum magni ecclesiae doctoris sancti Hieronymi in Ruderibus Stridonis occultatum, probatorum nihilominus historicum, et geographicorum opinionibus, ac brevis illyricanae chronologiae adjumento erutum, atque cum vita ejusdem purpurati Dalmatae, Anno reparate salutis, M.DCC.LII, Neostadii Austriae, ex Typographeo Muelleriano.

Benger, N.: Synopsis Historico-Chronologica Monasterii Lepoglavensis Ordinis S. Pauli 1. Eremitae Privinciae Croato-Slavonicae, Opera et Industria (rukopis, Arhiv HAZU, 74 lista).

Benger, N.: Liber memorabilium parochiae Lepoglavae Eremitaensis (rukopis, Arhiv HAZU, 87 listova).

Hofrichter, JC (1872). Chronik der Pfarre Maria-Rast in Untersteier“ von Josef Carl Hofrichter, 1872, Publisher, Leyrer, Marburg, 85 p.

Noršić, V. (1942). Povjest župe Bl. Dj. Marije u Zlataru, Narodna tiskara, Zagreb, 141 str.

Priredili: Davorka Herak, Marijan Herak, Iva Vrkić

Povratak na vrh stranice

 

Veliki zagrebački potres 1880. godine – o 140. obljetnici

(dorađeno prema članku D. Herak i M. Heraka: „Veliki zagrebački potres 1880.“, izvorno objavljenom u Meridijanima, br. 109, 2006. godine, povodom 125. godišnjice potresa)

 

„Deveti studena 1880. biti će u povjesti grada Zagreba  crnimi slovi upisan.  U 7 sati i 35 časova zbio se užasan potres i trajao do 30 secunda, a bio mu je pravac od sjevero-zapada na jugo-istok. Kao što je danas vrieme žalostno, tako se je i nad gradom Zagrebom žalost nadvila. Sitna kiša, što s neba sipi,mislio bi da su suze; da samo nebo plače.“

(„Obzor“, utorak, 9. studenog 1880.)

Jutro 9. studenoga 1880. na zagrebačkom području bilo je sumorno, maglovito i hladno. Iznenada, baš negdje oko svitanja, prije nego što je na gradskim ulicama zavladala svakodnevna užurbanost, snažno potresanje tla i podzemna tutnjava uzbudili su cjelokupno građanstvo. Potres je oštetio mnoge kuće, usmrtio troje ljudi, ali ujedno dao snažan zamah uređenju grada i razvoju hrvatske seizmologije.

Zagrebačko područje najgušće je naseljeni dio Hrvatske te je zato vrlo ranjivo tijekom prirodnih nepogoda, posebno potresa. U neposrednoj blizini grada nalaze se dva važna epicentralna područja: Medvednica i Brežice–Krško. Najbliže i najvažnije za Zagreb, epicentralno područje Medvednice, nalazi se samo 15 km sjeveroistočno od grada, a upravo se tamo, na području Markuševca, Čučerja, Planine, i Kašine 9. studenoga 1880. godine dogodio snažan potres koji je uznemirio građanstvo te oštetio mnoge građevine u gradu i njegovoj široj okolici. Potres je u Zagrebu i Granešini odnio tri ljudska života. U Zagrebu se potres osjetio intenzitetom od VIII stupnjeva EMS-98 ljestvice. Osjetio se, primjerice, i u Vukovaru udaljenom 235 km od epicentra intenzitetom V° EMS-98 ljestvice, a u Češkim Budjeovicama stale su dvije ure njihalice i ura na crkvenom tornju. Potres su osjetili i u Dubrovniku, 397 km od epicentra.
Osam dana nakon potresa Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (danas HAZU) povjerila je svojem matematičko-prirodoslovnom razredu zadaću da prikupi i obradi podatke o tom potresu. Već 17. studenoga Akademija je uputila molbu građanima da odgovore na osam pitanja, što predstavlja prvu makroseizmičku anketu na našem jeziku, a ujedno je i početak opažajne seizmologije na hrvatskim prostorima. Tom je prilikom izabrano i stručno povjerenstvo koje su činili akademici Ljudevit Vukotinović i Josip Torbar, sveučilišni profesor Vinko Dvoržak te Ivan Stožir, profesor na kr. vel. realki. Izvješće o zagrebačkom potresu sastavio je 1882. godine akademik Josip Torbar, a tiskano je na 141 stranici, uz osam stranica uvoda, zemljovid, 15 slika i sedam tablica. Ovdje ćemo iz njegova izvješća prenijeti opis početka potresa i ukratko njegove učinke u Zagrebu.

»Dne 9. studenoga 1880. svanusmo u Zagrebu težkim mutnim jesenskim jutrom… termometar pokazivaše 9,4 °C, tanka jesenska magla slegla se ponad zemljom, a iz nje sipila je riedka kišica, dočim je sa sjeveroistoka puhao hladan, vlažan vjetar. Nješto preko polak osam sati začuje se podzemna tutnjava, nalik na jaku tutnjavu težko natovarena željezničkoga vlaka, a umah zatim potrese se zemlja takovom žestinom, kakovoj ne samo neima pametara u Zagrebu, nego joj neima traga od vjekova u ljetopisih zagrebačkih. Najprije se pojavi potres dvama silnim okomitim udarcima, jednim gori, drugim opet doli, a zatim se prometne trešnja u silno undulatorno drmanje, koje predje u valovito titubanje, te se napokon završi slabim vibriranjem… Posljedci ovoga potresa bijahu užasni. Iza prvoga udarca uzvitlala se cielim gradom silna prašina; dimnjaci i silno ciglovje popadaše s krovova, vatrobrani zidovi porušiše se te pokriše ulice ruševinom…«

Da bi se danas moglo procijeniti kakav je to potres bio, valja znati da su 1880. godine u Zagrebu bile 2483 stambene zgrade i 1187 gospodarskih, a grad je imao oko 30.000 stanovnika. Od ukupno 3670 objekata gotovo svi su oštećeni (!), a 12,6 posto zgrada je teško oštećeno (nastali su otvori u zidovima, rušenje unutarnjih zidova i dijelova zgrade, do rušenja cijele zgrade). Osim u Zagrebu (slika 1), velika su štete bile u mjestima Planina, Kašina, Moravče, Čučerje, Markuševec, Vugrovec, Granešina, Sesvete, Remete, Stenjevec, Kraljev Vrh, Stubica Donja, Stubica Gornja i Marija Bistrica. Iz Torbarovog je izvješća vidljivo da su u Planini “sve zidane seljačke kuće u veliko oštećene, gdjekoje upravo porušene”. Teško su stradale škole i crkve u svim spomenutim mjestima (slika 2).

Iste, 1882. godine, i Max Hantken von Prudnik (iz Kraljevskog mađarskog geološkog instituta) objavio je veliki izvještaj o tom potresu. Hantken je obišao područje Zagreba i mjesta u njegovoj okolici pogođenih potresom (od 19. studenog do 7. prosinca 1880.), te opisao i procijenio štete na državnim objektima (u forintama). Hantken von Prudnik je priložio i dvije karte koje detaljno prikazuju njegove procjene stupnja oštećenja kako pojedinh zgrada u samom Zagrebu (slika 3), tako i mjesta u zagrebačkoj okolici (slika 4).
 

Slika 1. Popov toranj nakon potresa (fotografirao Ivan Standl).

Slika 2. Unutrašnjost crkve u Kašini nakon potresa (fotografirao Ivan Standl).

Slika 3. Plan Zagreba s prikazom šteta na objektima. Ružičasto – lagane štete, Sivo-smeđe ¬– jaka oštećenja, Sivo – neuseljiva zgrada, Crno – srušena zgrada (Hantken v. Prudnik, M., 1882.)

 
Slika 4. Karta šteta u okolici Zagreba. Crveni kružići označuju najteže pogođena mjesta, zeleni jako pogođena mjesta, a žuti mjesta s malim štetama. Crvena linija okružuje lokacije s najvećim štetama, a zelena s velikim štetama. (Hantken v. Prudnik, M., 1882.)


Potres je uzrokovao i pukotine u tlu iz kojih je izlazio sitni sivi pijesak i stvarao kupčiće u nekim mjestima blizu rijeke Save (Jarun, Resnik, Drenje, Trstenik). U vrijeme potresa uzburkala se Sava u Zagrebu »toli silno, da su valovi čak preko obronka na obalu sizali, a onda opet na drugu stran udarali« (Torbar, 1882.). Iz Karlovca je javio očevidac da je i Kupa »visoke valove bacala između obje obale. U Stubici je na dva mjesta iza kupališta pukla zemlja te dvie ovelike rupe napunila vrućom vodom«.

U Torbarovom izvješću je detaljno opisano i ponašanje zagrebačkog pučanstva u vrijeme potresa. Tako se navodi da je nakon glavnog, najjačeg potresa 9. studenoga počela popuštati strava među pučanstvom jer su osjećali stalnu brigu gradske uprave, s načelnikom Matijom Mrazovićem na čelu, da se štete od potresa odmah poprave. Međutim, dva dana kasnije dogodio se snažan naknadni potres i onda »ostavi pučanstvo mir, kojim se bilo, zaboraviv prve strahote, svojemu poslovanju povratilo, te ga shrva novi strah, gori od prvoga… Ovako uzrujano ljudstvo ostaje čitave dane na ulicah i trgovih, a noć probdije u daščarah, koje su poglavarstvom namještene na Zrinjskomu trgu i Ciglani, ili prospava u fijakerih i omnibusih, koji  po ciele  noći stoje na trgovih i ulicah…« Pa se dalje kaže: »…Došav na 11. stud. ili sledećih dana na željeznicu, mislio si da je nastala seoba naroda; jedva da se smaže vlakova, koji bi bježeće izvan Zagreba odpremili… Lijep inače, društven i veseo Zagreb pritisla sjeta i turobnost. Nestalo trgovine, oslabio promet, opustjele kavane i gostione, tudjinaca nestalo iz Zagreba.«

Krajem studenoga stanje se u Zagrebu popravilo, a početkom prosinca u školama su se nastavila predavanja, ljudi su se počeli vraćati u grad, trgovina i promet su opet krenuli. Podaci o ovome potresu poslužili su Josipu Torbaru da izračuna dubinu njegova žarišta na oko 12 km. Bilo je to prvo određivanje dubine žarišta u Hrvatskoj. Dva dana nakon glavnog potresa dogodio se jak naknadni potres koji »uzkotrlja Zagreb novim do tri sekunde trajavšim potresom toil silno, da su se stare pukotine od 9. studenog dalje razjazile, a mjestimice nove pokazale«.

U godini dana nakon glavnog potresa u Zagrebu se osjetilo oko 200 naknadnih potresa. Osnivanje Povjerenstva za prikupljanje podataka o zagrebačkom potresu i istraživanju znanstvene građe bio je poticaj za daljnji rad na opažajnoj seizmologiji. U tome se naročito istaknuo dr. Mijo Kišpatić koji je od 1883. pa sve do 1906. izdavao »Potresna izvješća« u kojima se nalaze podaci o opaženim potresima na području (današnje) Hrvatske i susjednih država, a koji su danas vrlo značajni za seizmologe i seizmologiju u Hrvatskoj.

Pripremili: Davorka Herak, Marijan Herak i Iva Dasović

Literatura

Hantken v. Prudnik, M. (1882): Das Erdbeben von Agram im Jahre 1880. Mittheilungen aus dem Jahrbuche der Kon. Ungarischen Geologischen Anstalt, Budapest, Gebruder Legrady.
Herak, D. i Herak, M. (2006): Veliki zagrebački potres 1880., Meridijani, 109, 24-33.
Torbar, J. (1882): Izvješće o zagrebačkom potresu 9. studenoga 1880. Djela Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knjiga I,  JAZU, Zagreb.

Povratak na vrh stranice

 

Potres kod Turjaka 2. srpnja 1898. godine

U subotu 2. srpnja 1898. godine u 5 sati i 17 minuta dogodio se razoran potres na području Sinjskog polja. Najviše su stradala mjesta Turjaci, Košute, Čaporice, Gardun, Grab, Trilj, Vedrine i Vojnić. Neke su kuće potpuno srušene, puno ih je bilo oštećeno, spominju se odroni kamenja i pukotine u tlu. Stradale su crkve i škole. U nekim bunarima nestalo je vode. U mjestu Vedrine pojavio se novi izvor vode. Procijenjeni intenzitet u epicentru iznosi VIII-IX MSK ljestvice. Bilo je vrijeme žetve pa je većina stanovnika u vrijeme potresa bila u poljima. Stradalo je nažalost troje djece i tri odrasle ženske osobe. U Turjacima je bilo 12 teško ranjenih ljudi, u Vojniću 20 ljudi je što teško što lakše ranjeno. U Vojniću i Turjacima su kuće uglavnom bile porušene. Kišpatić (1899) piše da u Gardunu, Košutah, Trilju i Čaporicah polovica je kuća porušena a ima preko 40 ranjenih. Oko deset tisuća ljudi ostalo je bez krova nad glavom.

Kišpatić (1899) navodi iz Izvješća Predsjedništva dalmatinskog namjesništva “da je u svemu bilo oštećeno 2365 zgrada za stanovanje i gospodarstvenih. Od bogoštovnih zgrada bilo je porušenih 5 župničkih kuća i 2 crkve”.

U prvih tjedan dana nakon potresa osjetilo se preko 120 naknadnih potresa u tom kraju. Potres je zapisan na seizmografima širom Europe. Najdalji seizmograf koji je zapisao taj potres bio je 1784 km udaljen od epicentra potresa i nalazio se u Estoniji (u Jurjewu).

Tom potresu prethodila je slabija seizmička aktivnost koja je započela 27. lipnja 1898. Ukupno je zabilježeno 17 prethodnih potresa.

Najbolji opis tog potresa može se pronaći u djelu A. Faidige (1903): Das Erdbeben von Sinj am 2. Juli 1898., te u radu M. Kišpatića (1899).

Porušena kuća u Turjacima (Faidiga, 1903).

Unutrašnjost crkve u Turjacima nakon potresa (Faidiga, 1903.).

Porušena kuća u Vojniću (Faidiga, 1903.).

Pripremila: prof. dr. sc. Davorka Herak

Literatura

Faidiga, A. (1903): Das Erdbeben von Sinj am 2. Juli 1898. Mitteilungen der Erdbeben-Kommission der Kaiserlichen Akademie der Wissenschaften in Wien. Neue Folge, no. XIV.

Kišpatić, M. (1899): Šestnajsto potresno izvješće: za godinu 1898. Rad JAZU, knj. 26.

Povratak na vrh stranice

 

Vinodolski potres 1916. godine

Područje Vinodola u prošlosti je doživjelo nekoliko vrlo snažnih potresa. Posljednji takav dogodio se 12. ožujka 1916. u 4 sata i 23 minute desetak kilometara istočno od Novog Vinodolskog intenziteta u epicentru VIII°MCS ljestvice. Budući da je zabilježen na seizmografu u Zagrebu bilo je moguće izračunati njegovu magnitudu, koja iznosi M = 5.8. Nakon njega dogodio se mnogo slabijih naknadnih potresa, a još jedan vrlo jaki potres (naknadni) 14. srpnja iste godine u 21 sat i 27 minuta, intenziteta VII°MCS ljestvice i magnitude M = 5.4. Epicentar mu je bio 12 km sjeverozapadno od onog 12. ožujka.

Potres je najveću štetu prouzročio u Grižanama gdje oštetio preko stotinu kuća, pri čemu ih je dvadesetak bilo neupotrebljivo za stanovanje, neke cijevi vodovoda su pukle, cesta u Blaškoviću je raspucana – postoje i fotografski zapisi njegovih posljedica. Nešto manje šteta bilo je i na području Bribira. U te dvije općine bilo je oštećeno oko 1000 stambenih i gospodarskih objekata. Napravio je štete i u Triblju, Senju, Baškoj, Brinju, Fužinama, Liču, Vratima, Drežnici. Potres su osjetili i u Istri, Primorju, Karlovcu, Zagrebu i Sloveniji.

Unatoč Prvom svjetskom ratu, što je značilo tešku gospodarsku situaciju i nedostatak ljudstva, obnova je dovršena u nešto više od godinu dana. Više informacija o samoj obnovi može se pronaći u Zaboravljenom ratu 1914.-1918., katalogu istoimene izložbe Muzeja Grada Crikvenice (ur. Tea Rosić).

Seizmogram Vinodolskog potresa zapisan seizmografom u Zagrebu.

 

Karta izoseista (intenziteta) potresa od 12. ožujka 1916. godine.

 

Posljedice potresa od 12. ožujka 1916. u Grižanama.

 

Posljedice potresa od 12. ožujka 1916. u Grižanama.

Pripremile: prof. dr. sc. Davorka Herak, dr. sc. Iva Dasović, mr. sc. Ines Ivančić

Povratak na vrh stranice

 

Povijesni potresi i tsunamiji u Jadranskom moru

Potresi u Jadranskom moru nisu rijetkost. U posljednjih nekoliko desetljeća, otkako postoje sofisticirani seizmografi koji ih mogu zabilježiti, detektirane su i analizirane serije potresa u središnjem Jadranu kod Palagruže (Console i sur., 1993) i Jabuke (Herak i sur., 2005). Potresi ovog područja posljedica su gibanja Jadranske mikroploče prema sjeveru (Euroazijskoj ploči) i istodobnoj rotaciji u smjeru obrnutom od kazaljke na satu oko točke u zapadnim Alpama brzinom od 0.5 do 4.5 mm/god. Događaju se unutar Jadranske mikroploče i ukazuju na kompleksnost njene strukture. Najviše potresa događa se u središnjem Jadranu, približno između linija Ancona-Zadar i Gargano-Dubrovnik (slika 1). Stoga potres koji se dogodio 27. ožujka 2021., magnitude 5.5, nije ništa neuobičajeno i neočekivano.

Godine 1986. dogodila se serija potresa oko 50 km zapadno od trenutno aktivnog područja, a najjači potres u toj seriji, magnitude 5.0, dogodio se 11. siječnja 1986. godine. Dvije godine kasnije, 50-tak km jugoistočno od sadašnje serije potresa, na liniji Gargano-Dubrovnik, uslijedila je još jedna serija potresa koja je započela potresom magnitude 4.1, 20. ožujka 1988., a kulminirala 26. travnja 1988. potresom magnitude 5.3. U ovom području najjači potres se dogodio 27. svibnja 1938. godine, magnitude 5.6. To je ujedno deveti najjači potres u Hrvatskom katalogu potresa koji se dogodio u Jadranu sjeverno od linije Gargano-Dubrovnik. Snažniji od njega bili su potres magnitude 5.7 koji se dogodio 30. studenog 1934. na liniji Ancona-Zadar, potres magnitude 5.8 koji se dogodio 15. kolovoza 1956. oko 25 km sjeverozapadno od Visa, dva potresa magnitude 5.8 kod Riminija 17. svibnja i 16. kolovoza 1916., potresi magnitude 5.9 kod Ancone 30. listopada 1930., kod Jabuke 29. ožujka 2003. i u podmorju kod Makarske 7. siječnja 1962. godine. Najjači potres u Jadranskom moru sjeverno od linije Gargano-Dubrovnik dogodio se 11. siječnja 1962. u podmorju kod Makarske, a magnituda mu je iznosila 6.1. Posljednja i najbolje zabilježena serija potresa do sad u hrvatskom dijelu Jadrana jest serija kod Jabuke 2003. godine. Glavnom potresu prethodilo je 150 potresa, a slijedilo ga je više od 4600 naknadnih potresa (Herak i sur., 2005).

Slika 1. Epicentri potresa u središnjem Jadranu.

Plitki podmorski potresi velike magnitude mogu izazvati tsunami. U Jadranu je u posljednjih 600 godina zabilježeno petnaest tsunamija (Pasarić i sur., 2012). Najjači se dogodio 1627. godine uslijed podmorskog potresa kod poluotoka Gargano u Italiji. Uzrokovao je povlačenje mora za dvije do tri milje (nešto manje od 5 km) i presušivanje jezera Lesina, nakon čega je poplavljeno oko dvije milje obale te su valovi došli do polovice gradskih zidina Mafredonije. Jačina mu je bila pet stupnjeva Sieberg-Ambraseyseve ljestvice. Jaki tsunamiji, jačine 4 stupnja Sieberg-Ambraseyseve ljestvice, zabilježeni su 1930. godine u Anconi i 1979. godine u Crnoj Gori. Valovi tsunami nastali nakon devet potresa na istočnoj obali Jadrana nisu došli do zapadne obale Jadrana, ili su bili previše slabi da bi ih se moglo zabilježiti. Šest tsunamija opaženo je na istočnoj obali: po jedan u riječkom (1838. godine) i splitskom području (1962. godine), dva u dubrovačkom području (1667. i 1845. godine) i dva u crnogorskom primorju (1780. i 1979. godine). Za šest tsunamija uz obalu Albanije koji se spominju u literaturi (sivi krugovi na slici 2) nije bilo moguće dokazati da su se zaista i dogodili. Potresi mogu izazvati i drugu vrstu valova u moru, longitudinalne valove koji ojačaju uslijed višestruke refleksije na površini i na dnu mora, morske udare ili maremoto (engl. seaquakes). Nakon dva navedena potresa kod Makarske opaženi su morski udari, a nakon velikog Makarskog potresa 11. siječnja 1962., tsunami je na mareografskoj postaji u Splitu uzrokovao raspon morske razine od oko 7 cm (Orlić i sur., 2012).

Slika 2. Povijesni tsunamiji u Jadranskom moru. Brojevi označavaju intenzitet tsunamija u stupnjevima Sieberg-Ambraseysove ljestvice. Preuzeto iz Pasarić i sur. (2012).

 

Pripremile: dr.sc. Marija Mustać i Helena Latečki, mag. phys.-geophys.

 

Literatura

Console, R., Di Giovambattista, R., Favali, P., Presgrave, B. W., & Smriglio, G. (1993). Seismicity of the Adriatic microplate. Tectonophysics, 218(4), 343-354.

Herak, D., Herak, M., Prelogović, E., Markušić, S., & Markulin, Ž. (2005). Jabuka island (central Adriatic Sea) earthquakes of 2003. Tectonophysics, 398(3-4), 167-180.

Orlić, M., Pasarić, M., Herak, M. (2012) Gibanje u moru povezano s makarskim potresom od 11. siječnja 1962. godine. Makarsko primorje danas (str. 253-263). Mustapić, M., Hrstić, I. (Ur.). Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.

Pasarić, M., Brizuela, B., Graziani, L., Maramai, A. i Orlić, M. (2012.), Historical tsunamis in the Adriatic Sea, Natural Hazards, 61 (2): 281-316.
 

Povratak na vrh stranice

 

Potres kod Makarske 1962. godine

Početkom 1962. godine započela je jedna od najvažnijih serija potresa u drugoj polovici 20. stoljeća u Hrvatskoj – ona u Makarskom primorju. Niz je započeo potresom 7. siječnja u 11:03 lokalne magnitude ML = 5.9 – epicentar mu je bio Hvarskom kanalu, između otoka Hvara i Brača, a žarište na dubini od 12 km. Potres je bio razoran s najvećim intenzitetom od VIII °MCS (Mercalli-Cancan-Siebergova ljestvica). Iako je štete bilo i samoj Makarskoj, najviše su stradali zaseoci na području Tučepa i Podgore, dok su život izgubila dva čovjeka (Hrstić, 2012). Štete su zabilježene čak do Mostara i Čapljine, Pelješca i Korčule, na Lastovu te na Braču. Potres je uzrokovao brojne odrone i kamene lavine. Uslijedili su brojni naknadni potresi, no ispostavilo se da su to samo potresi koji su prethodili glavnom potresu koji se dogodio 11. siječnja 1962. u 06:05 lokalne magnitude ML = 6.1. Epicentar mu je bio nešto bliže kopnu, a dubina žarišta na 14 km. Najveći intenzitet mu je ocijenjen s VIII – IX °MCS, a odnio je život jednom mladom čovjeku. Ponovno su najviše stradali podgorski podbiokovski zaseoci (Herak i Herak, 2012; Hrstić, 2012). Bio je toliko jak da su ga opazili na brodovima na moru (Herak i Herak, 2012 i tamo navedene reference). Najjači naknadni potresi dogodili su se 11. siječnja 1962. u 11:02 ML = 5.0 i 21. siječnja 1962. u 3:51 ML = 5.1. Nakon glavnog potresa uslijedila je evakuacija stanovništva iz epicentralnog područja. Na području makarskog kotara potres je nepopravljivo oštetio 2819 stambenih objekata, teže i lakše još njih 9023 te 130 javnih objekata (Hrstić, 2012).

U Hrvatskoj je tada radila samo jedna seizmološka postaja – bio je to Wiechertov mehanički seizmograf, a najbliža seizmološka postaja nalazila se u Titogradu, današnjoj Podgorici, u Crnoj Gori (Herak i sur., 2001). To je omogućilo lokaciju samo jačih prethodnih i naknadnih potresa, a seizmološka analiza je bitno ograničena kao i pouzdanost određenih parametara potresa – posebno se to odnosi na dubinu potresa. Zagrebački seizmograf zabilježio je 63 potresa u ovoj seriji (slika 1; Herak i sur., 2001) – velika većina (vrlo) slabih potresa nažalost nije zabilježena. Većina naknadnih potresa imala je epicentar pod morem, između Brača, Hvara i kopna. Samo u prvom tjednu od početka serije osjećeno je više od 100 potresa.